Sara Bečarević je rođena bez donjeg dijela lijeve ruke, u siromašnoj balkanskoj državi ozloglašenoj po velikoj društvenoj i ekonomskoj isključenosti osoba sa invaliditetom.
Uprvo ovakav “opis” države Bosne i Hercegovine, naveden u članku koji je objavio “Miami Herald“. ipak nije spriječio Saru da ostvari svoj san da postane međunarodno priznata ritmička gimnastičarka.
Sara kaže da ju je ovaj sport očarao još od malih nogu kada je gledala Svjetsko prvenstvo u ritmičkoj gimnastici na televiziji. Nije joj trebalo dugo da pokuša da oponaša pokrete kod kuće.
Ispunjen san
Danas, kada će 16. decembra napuniti 14 godina, već osvaja medalje za svoj klub “Visoko”, koji nosi ime po malom bosanskom gradu u kojem je rođena.
“Neki ljudi su govorili da je to nemoguće, da ja ne mogu, ali mogu”, rekla je Sara Bečarević, dodavši da je “nije briga šta drugi kažu, jedino je važan njen osećaj šta može da postigne”.
Ni ritmička ni umjetnička gimnastika nisu zastupljene na Paraolimpijskim igrama, pa Sari, kako bi se takmičila u ovom sportu, ne preostaje ništa drugo nego da se takmiči sa sposobnim sportistima. Opremom koja se koristi u ovom sportu upravlja desnom rukom i preostalim dijelom lijeve ruke, i to s tavom lakoćom bez obzira na svoj invaliditet.
Trenerica “otvorenog uma”
Prije nego što je odabrala “Visoko” kao klub ritmičke gimnastike za svoju kćerku i upisala je sa 9 godina, Sarina majka Sanela je “brinula kako će biti prihvaćena njena kćerka”. Ali, “imali su sreću” da su naišli na mladu trenericu “otvorenog uma”, Aminu Lepić-Mlivić.
To je bio zaista “ogroman podvig” u zemlji u kojoj se, prema navodima UNICEF-a, “djeca sa smetnjama u razvoju i njihove porodice još uvijek suočavaju s diskriminacijom, njihova prava često nisu u potpunosti ispunjena i još uvijek imaju ograničen pristup osnovnim uslugama”.
“Na početku je bilo neobično, neću reći teško, jednostavno neobično, jer je i za mene sve ovo bilo novo iskustvo. Dok smo se upoznavali, učili smo jedni od drugih”, prisjetila se Lepić-Milavić.
Nije joj trebalo dugo, dodala je, da shvati da je Sara drugačija, “ali ono što ju je učinilo drugačijom bila je njena jedinstvena odlučnost, posvećenost praksi i talenat“.
Stidljiva, ali samouvjerena
Sara je do sada kući donosila medalje sa nekoliko državnih i međunarodnih turnira u ritmičkoj gimnastici, ali to vidi kao samo početak.
“Mislila sam da će biti teško, ali kada naporno vježbaš i trudiš se još više, postaje lako”, rekla je, “napunivši” oči sjajem stidljivog, ali samouvjerenog osmijeha.
“Moj krajnji cilj je da se takmičim na Svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama, da se takmičim sa najboljim (ritmičkim) gimnastičarkama na svijetu”, dodala je odlučno.
Izostala podrška države
Lepić-Milavić kaže da vjeruje u Saru koja se već pokazala sposobnim da ostvari svoje snove. Manje je sigurna da će Sara ikada dobiti podršku koju zaslužuje u BiH.
Iako je visočki klub osnovao grad i takmiči se na međunarodnom nivou pod bosanskohercegovačkom zastavom, njegovu opremu, dresove i putne troškove obično plaćaju članovi – odnosno roditelji.
“Zaista verujem u ovu djevojku, u Saru, i ponosna sam što me je izabrala za svog trenera… Vjerujem da je sposobna jednog dana ući na Evropsko ili Svjetsko prvenstvo“, zaključila je Lepić-Milavić.
Pratite nas putem aplikacije za Android, kao i na društvenim mrežama Facebook i Twitter. Za svako prenošenje sadržaja vijesti potrebno je zatražiti odobrenje - kontaktirajte nas.
